Odlazim u crkvu na misu; Pepek i ovaj put pronalazi prave riječi, i u svom uobičajenom, gorljivom stilu, čita nam iz Ivana, o Tomi; "Zato jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe a povjerovaše." i "...i ne budi nevjeran, nego vjeran!" - "Budite vjerni i vi, dragi moji..." (ori se Pepekov glas) "...i vratite se sigurno i s ljubavlju onima koji su vas ispratili. Uzmite tu nešto malo, srce (licitar) i poklonite ga onoj koja vas voli, nju će to veseliti!"
Na kraju mise stajem u red za pričest, i dok mi velečasni Josip Komorčec pruža hostiju, pogleda me u oči i veli: "Risek, ne? Da, da; Risek..." Odgovorim mu kako jesam i umjesto pokornosti i skrušenosti primjerenijoj za taj čin primanja tijela Kristovog osjetim ponos i radost - pa se nasmješen vraćam natrag do klupe, hostije zalijepljene za nepce. I to je za ljude... (Zmayski)
