Što kada čovjek iz domovine ode
tražiti za nju pravdu u svijetu,
što kada zbog nje i njene slobode
odrekne se svoje radi otmice u letu?
Što kada drakonsku kaznu odsluži
i vrati se u voljeni sada slobodni dom,
što kad nakon svega od tuge i nemoći
razočaran sam presudi životu svom?
Cijeli svoj život posvetio je njoj,
cijeli jedan život odrobijao zbog nje
i kada je konačno stupio na to sveto tlo
vidje opet njene iste muke i patnje.
Govorio je da prava imaju samo snažni,
a snaga naroda je u njegovoj slozi.
Na kraju shvati da je ovdje nema
i da lakše je bilo sanjati slobodu
nego je živjeti u neslozi.
Uspio je tridesetdva ljeta
podnositi najteže zatvorske muke,
(kako? to samo on i Bog znaju),
al' samo je pet godinan izdržao u svome domu,
u svom voljenom zavičaju.
Ima li itko hrabrosti reći
zašto je neizdrživa bila bol,
što je to danas toliko trulo u ovoj zemlji
da je vodi u novi raskol,
da svojevoljno odlaze njeni junaci
što krv i slobodu na njen oltar su dali,
da sram nas je spram velikana naših
jer sami sobom nikada vladati nismo znali?
Ima li itko znanje i moć
ponovo skupiti ovaj narod,
osvijestiti ga, organizirati ga, ujediniti ga
i povesti u novi preporod?
Koliko još mučenika, branitelja i heroja
treba ova zemlja da bi bila svoja,
treba ovaj narod da bi konačno shvatio
tko nije tugovao dok je on patio?
