Još jedno intenzivno iskustvo mobilnog participativnog promatranja i cestovne etnografije u Hrvatskoj stekao sam sudjelujući u motociklističkom defileu koji je organizirao Moto klub Veterani - Croatia (MKVC) 2022. godine. Cilj ili možda preciznije, vodeća ideja - ovog motociklističkog okupljanja bio je po prvi put prijeći preko novoizgrađenog mosta u južnoj Hrvatskoj. Riječ je o mostu koji je u Hrvatskoj nadaleko poznat po tome što je, prvi put barem od Domovinskog rata, omogućio hrvatskim građanima putovanje kroz cijeli geografski prostor države bez potrebe prelaska kratkog dijela granice s Bosnom i Hercegovinom kako bi stigli do najjužnijih dijelova hrvatske dalmatinske obale.
Pelješki most i prometnica koja ga povezuje predstavljaju ono što Penelope Harvey opisuje kao „opipljivi dokaz tehničkih i političkih sposobnosti” kojima se materijaliziraju državne ambicije (2005., str. 131). Most je stoga fizička, doslovna, a možda i konačna poveznica u „uspješnom” projektu izgradnje hrvatske nacije, budući da danas „više-manje postoji konsenzus o nacionalnim simbolima, granicama i tumačenju [hrvatskog] rata za neovisnost” (Pavlaković 2014., str. 8).
Tijekom ove vožnje proveo sam brojne formalne intervjue, neformalne istraživačke razgovore i participativno promatranje s veteranima motociklistima koji su putovali diljem Hrvatske uz policijsku pratnju. Bili smo gosti moto klubova, gdje smo svake večeri kampirali, dok su se pojedini hrvatski branitelji prvi put nakon mnogo godina ponovno susreli, a sudjelovali smo i na lokalnim komemoracijama posvećenima braniteljima te poginulima i nestalima (KIA – Killed in Action) iz 1990-ih. Vrijedi spomenuti i jedno sasvim drugačije zapažanje iz participativnog promatranja – koliko brzo boca viskija Jack Daniel's, pića koje je bilo svojevrsni zaštitni znak tog motociklističkog putovanja, može nestati u gotovo eteričnom ozračju zajedničkog sjećanja i veteranskog zajedništva.
Pelješki most i prometnica koja ga povezuje predstavljaju ono što Penelope Harvey opisuje kao „opipljivi dokaz tehničkih i političkih sposobnosti” kojima se materijaliziraju državne ambicije (2005., str. 131). Most je stoga fizička, doslovna, a možda i konačna poveznica u „uspješnom” projektu izgradnje hrvatske nacije, budući da danas „više-manje postoji konsenzus o nacionalnim simbolima, granicama i tumačenju [hrvatskog] rata za neovisnost” (Pavlaković 2014., str. 8).
Tijekom ove vožnje proveo sam brojne formalne intervjue, neformalne istraživačke razgovore i participativno promatranje s veteranima motociklistima koji su putovali diljem Hrvatske uz policijsku pratnju. Bili smo gosti moto klubova, gdje smo svake večeri kampirali, dok su se pojedini hrvatski branitelji prvi put nakon mnogo godina ponovno susreli, a sudjelovali smo i na lokalnim komemoracijama posvećenima braniteljima te poginulima i nestalima (KIA – Killed in Action) iz 1990-ih. Vrijedi spomenuti i jedno sasvim drugačije zapažanje iz participativnog promatranja – koliko brzo boca viskija Jack Daniel's, pića koje je bilo svojevrsni zaštitni znak tog motociklističkog putovanja, može nestati u gotovo eteričnom ozračju zajedničkog sjećanja i veteranskog zajedništva.
Ovaj čin cestovne etnografije i niz događaja koji su iz njega proizašli potvrđuju argument Christiana Krohn-Hansena i Knuta Nustada da je država „skup praksi i aktivnog stvaranja značenja” te da se „procesi oblikovanja države mogu promatrati kao kulturni procesi” (2005., str. 7.). Procesi koji su ponovno oživjeli tijekom ratova koji su doveli do raspada Jugoslavije oblikovali su hrvatske branitelje kao svojevrsnu prethodnicu, ali i promatrače poslijeratnog hrvatskog državotvornog projekta.
Kako zaključuje Pavlaković, „strategije simboličke izgradnje nacije koje hrvatske elite primjenjuju od 1990. godine oslanjale su se na emocionalne narative o ratu i stoljetnoj borbi hrvatskog naroda za neovisnost” (2014.jel , str. 49.). U tom je svjetlu veliki skup hrvatskih branitelja motociklista u Vukovaru, na krajnjem istoku Hrvatske, imao posebno značenje: odande su krenuli na vožnju kroz cijelu Hrvatsku i preko tada tek otvorenog Pelješkog mosta. Vukovar, mjesto koje u poslijeratnom razdoblju predstavlja simbol ratne traume i hrvatskog nacionalnog identiteta par excellence, odnosno „grad mučenik”, tijekom tog višednevnog motociklističkog karavana simbolički je povezan s drugim važnim mjestom u narativu „hrvatske viktimizacije” (Pavlaković 2014., str. 32.) – zidinama Dubrovnika, dok su veterani na motociklima prelazili preko danas već kultnog Pelješkog mosta.
Moje sudjelovanje u ovom veteranskom moto defileu, koji je prolazio kroz prepoznatljive simbole hrvatske države, bilo je dokumentirano fotografijama koje sam u stvarnom vremenu slao hrvatskim poznanicima putem WhatsAppa. Jedan od njih – čiji identitet neću otkriti – odgovorio mi je: „Gade. Zaključili smo da si veći Hrvat od nas.
Metodološki gledano, mnoga moja iskustva i susreti tijekom moto defilea MKVC-a mogu se usporediti s opažanjima Jill Dubisch (2004.), koja u djelu Memory, Motion and History opisuje „motociklističko hodočašće” američkih veterana Vijetnamskog rata do memorijala u Washingtonu, D.C., na temelju participativnog promatranja tijekom vožnje (ovdje ponovno naglašavam ranije iznesenu tvrdnju (2019., str. 14.) da participativno promatranje nije samo metoda prikupljanja podataka, nego prije svega predanost učenju kroz neposredno sudjelovanje). Iako se može tvrditi da su sudionici moto defilea MKVC-a 2022. godine sudjelovali u svojevrsnom svjetovnom hodočašću, sami veterani u razgovorima sa mnom nisu koristili takav izraz.
Ipak, kao što Dubisch primjećuje tijekom vlastitog istraživanja temeljenog na participativnom promatranju, sam defile i okupljanje veterana mogu pridonijeti (ponovnom) oblikovanju ili učvršćivanju simboličkog poretka koji omogućuje nastavak poslijeratnih narativa o kolektivnom sjećanju i identitetu veterana (2004., str. 125.). Upravo se to događalo tijekom mojega istraživanja o onome što se može smatrati veteranskim identitetom i suvremenom poslijeratnom veteranskom „poviješću”. U tom su smislu mnoge rasprave i opažanja prikupljena participativnim promatranjem pridonijeli bogatijem skupu podataka o temama iz prvog dijela istraživačkog upitnika. Primjerice: Smatrate li se veteranom? Koga smatrate veteranom? Što mislite o hrvatskim vojnicima koji su služili u NATO-ovim operacijama u Afganistanu ili mirovnim misijama Ujedinjenih naroda? Dok smo tijekom dana prelazili velike udaljenosti, a navečer zajedno kampirali, uz zvuk motora, mjesečinu i noć, odgovori na ta pitanja često su bili isprekidani razmjenom priča, osobnih iskustava i zajedničkih promišljanja. Upotpunjeni razmjenom darova te neprestanim hukom motociklističkih motora od jutra do večeri, njihovi su odgovori pridonijeli stvaranju bogatijeg i slojevitijeg mozaika glasova. Ti su se glasovi protezali kroz fizički prostor, ali i kroz krajolike sjećanja, tako da su promatrani trenuci u pokretu otvorili prostor za promišljanje metodološke povezanosti intervjua, participativnog promatranja i kvalitativnih istraživačkih rasprava. Time se potvrđuje zahtjev terenskog istraživanja na koji upozorava Davies, ističući da oni koji pišu etnografske studije moraju biti „refleksivni u pogledu načina na koji konstruiraju vlastite etnografske tekstove, jednako kao i načina na koji čitaju i tumače tekstove drugih autora.”
Dubisch čak sugerira – i autor pretpostavlja da bi hrvatski veterani poduprli njezinu tvrdnju – kako se ovaj moto defile može nazvati „svjetovnim hodočašćem”, budući da, iako nije organiziran kao religijski događaj niti mu je odredište religijske prirode te ima izraženu političku svrhu, ipak predstavlja duboko duhovno putovanje (2004., str. 129.). Vidi također uvodno razmatranje Colemana i Eadea (2004.).
Ukratko, za one koji nisu bili članovi tada ili nisu sudjelovali u Moto maratonu Krajevima naših predaka ’22., Charlie je američki veteran koji od 2021. obilazi RH, BiH, Srbiju i Kosovo proučavajući konflikte i ratove vezane za raspad Jugoslavije. Tijekom pisanja, slučajno je naišao na nas projekt, koji je MKVC organizirao te u kojem je službeno sudjelovalo 28 moto klubova iz RH, BiH, Austrije i s Kosova. Riječ je o projektu koji je organiziran 2022. godine, za vrijeme obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 27. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja smjerom od Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, dalje autocestom preko mosta Pelješac do Dubrovnika. Cilj projekta bilo je sjecanje na sve poginule hrvatske branitelje te zahvala svim preživjelim braniteljima za obranu i oslobađanje područja na Južnom bojištu za vrijeme Domovinskog rata te promoviranje novo izgrađenog mosta, odnosno moto turizma i Hrvatske kao sigurne europske zemlje lijepih cesta s izrazito bogatom kulturnom, povijesnom i prirodnom baštinom.
Tako je Charlie dobio ekskluzivnu priliku, iz prve ruke, svjedočiti projektu i činu konačnog spajanja hrvatskog teritorija, koji je i sam, u znanstvenom radu, nazvao šlagom na torti stvaranja hrvatskog identiteta i građenja države, koji je započeo Domovinskim ratom.
Inače, zanimljivo je naglasiti kako je Charlie (u američkom kontekstu, sto je bitno razlikovati u europskom, a pogotovo hrvatskom kontekstu) politički lijeve orijentacije. Sam je priznao da ima poprilično ograđene stavove o nekim pitanjima, poput statusa Marka Perkovića - Thompsona, HOS-a i ZDS (uspoređujući „Za dom spremni" sa njemačkim „Sieg Heil"), no zaključak na kraju petogodišnjeg putovanja glasi kako je uvidio kako je poprilično teško i fundamentalno pogrešno donositi odluke i zaključke, ukoliko nisi boravio, proživio i diskutirao sa živućim svjedocima - što je on, u konačnici, i napravio te shvatio kako rijetko tko, tko u Hrvatskoj viče ZDS, zapravo misli sve sto je ZDS predstavljao tijekom Drugog svjetskog rata, već da je to vise znak otpora u kontekstu Domovinskog rata, koji apsolutno nema nikakve veze sa ustaštvom i svemu negativnom što se veze za isto.
Kako zaključuje Pavlaković, „strategije simboličke izgradnje nacije koje hrvatske elite primjenjuju od 1990. godine oslanjale su se na emocionalne narative o ratu i stoljetnoj borbi hrvatskog naroda za neovisnost” (2014.jel , str. 49.). U tom je svjetlu veliki skup hrvatskih branitelja motociklista u Vukovaru, na krajnjem istoku Hrvatske, imao posebno značenje: odande su krenuli na vožnju kroz cijelu Hrvatsku i preko tada tek otvorenog Pelješkog mosta. Vukovar, mjesto koje u poslijeratnom razdoblju predstavlja simbol ratne traume i hrvatskog nacionalnog identiteta par excellence, odnosno „grad mučenik”, tijekom tog višednevnog motociklističkog karavana simbolički je povezan s drugim važnim mjestom u narativu „hrvatske viktimizacije” (Pavlaković 2014., str. 32.) – zidinama Dubrovnika, dok su veterani na motociklima prelazili preko danas već kultnog Pelješkog mosta.
Moje sudjelovanje u ovom veteranskom moto defileu, koji je prolazio kroz prepoznatljive simbole hrvatske države, bilo je dokumentirano fotografijama koje sam u stvarnom vremenu slao hrvatskim poznanicima putem WhatsAppa. Jedan od njih – čiji identitet neću otkriti – odgovorio mi je: „Gade. Zaključili smo da si veći Hrvat od nas.
Metodološki gledano, mnoga moja iskustva i susreti tijekom moto defilea MKVC-a mogu se usporediti s opažanjima Jill Dubisch (2004.), koja u djelu Memory, Motion and History opisuje „motociklističko hodočašće” američkih veterana Vijetnamskog rata do memorijala u Washingtonu, D.C., na temelju participativnog promatranja tijekom vožnje (ovdje ponovno naglašavam ranije iznesenu tvrdnju (2019., str. 14.) da participativno promatranje nije samo metoda prikupljanja podataka, nego prije svega predanost učenju kroz neposredno sudjelovanje). Iako se može tvrditi da su sudionici moto defilea MKVC-a 2022. godine sudjelovali u svojevrsnom svjetovnom hodočašću, sami veterani u razgovorima sa mnom nisu koristili takav izraz.
Ipak, kao što Dubisch primjećuje tijekom vlastitog istraživanja temeljenog na participativnom promatranju, sam defile i okupljanje veterana mogu pridonijeti (ponovnom) oblikovanju ili učvršćivanju simboličkog poretka koji omogućuje nastavak poslijeratnih narativa o kolektivnom sjećanju i identitetu veterana (2004., str. 125.). Upravo se to događalo tijekom mojega istraživanja o onome što se može smatrati veteranskim identitetom i suvremenom poslijeratnom veteranskom „poviješću”. U tom su smislu mnoge rasprave i opažanja prikupljena participativnim promatranjem pridonijeli bogatijem skupu podataka o temama iz prvog dijela istraživačkog upitnika. Primjerice: Smatrate li se veteranom? Koga smatrate veteranom? Što mislite o hrvatskim vojnicima koji su služili u NATO-ovim operacijama u Afganistanu ili mirovnim misijama Ujedinjenih naroda? Dok smo tijekom dana prelazili velike udaljenosti, a navečer zajedno kampirali, uz zvuk motora, mjesečinu i noć, odgovori na ta pitanja često su bili isprekidani razmjenom priča, osobnih iskustava i zajedničkih promišljanja. Upotpunjeni razmjenom darova te neprestanim hukom motociklističkih motora od jutra do večeri, njihovi su odgovori pridonijeli stvaranju bogatijeg i slojevitijeg mozaika glasova. Ti su se glasovi protezali kroz fizički prostor, ali i kroz krajolike sjećanja, tako da su promatrani trenuci u pokretu otvorili prostor za promišljanje metodološke povezanosti intervjua, participativnog promatranja i kvalitativnih istraživačkih rasprava. Time se potvrđuje zahtjev terenskog istraživanja na koji upozorava Davies, ističući da oni koji pišu etnografske studije moraju biti „refleksivni u pogledu načina na koji konstruiraju vlastite etnografske tekstove, jednako kao i načina na koji čitaju i tumače tekstove drugih autora.”
Dubisch čak sugerira – i autor pretpostavlja da bi hrvatski veterani poduprli njezinu tvrdnju – kako se ovaj moto defile može nazvati „svjetovnim hodočašćem”, budući da, iako nije organiziran kao religijski događaj niti mu je odredište religijske prirode te ima izraženu političku svrhu, ipak predstavlja duboko duhovno putovanje (2004., str. 129.). Vidi također uvodno razmatranje Colemana i Eadea (2004.).
Ukratko, za one koji nisu bili članovi tada ili nisu sudjelovali u Moto maratonu Krajevima naših predaka ’22., Charlie je američki veteran koji od 2021. obilazi RH, BiH, Srbiju i Kosovo proučavajući konflikte i ratove vezane za raspad Jugoslavije. Tijekom pisanja, slučajno je naišao na nas projekt, koji je MKVC organizirao te u kojem je službeno sudjelovalo 28 moto klubova iz RH, BiH, Austrije i s Kosova. Riječ je o projektu koji je organiziran 2022. godine, za vrijeme obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 27. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja smjerom od Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, dalje autocestom preko mosta Pelješac do Dubrovnika. Cilj projekta bilo je sjecanje na sve poginule hrvatske branitelje te zahvala svim preživjelim braniteljima za obranu i oslobađanje područja na Južnom bojištu za vrijeme Domovinskog rata te promoviranje novo izgrađenog mosta, odnosno moto turizma i Hrvatske kao sigurne europske zemlje lijepih cesta s izrazito bogatom kulturnom, povijesnom i prirodnom baštinom.
Tako je Charlie dobio ekskluzivnu priliku, iz prve ruke, svjedočiti projektu i činu konačnog spajanja hrvatskog teritorija, koji je i sam, u znanstvenom radu, nazvao šlagom na torti stvaranja hrvatskog identiteta i građenja države, koji je započeo Domovinskim ratom.
Inače, zanimljivo je naglasiti kako je Charlie (u američkom kontekstu, sto je bitno razlikovati u europskom, a pogotovo hrvatskom kontekstu) politički lijeve orijentacije. Sam je priznao da ima poprilično ograđene stavove o nekim pitanjima, poput statusa Marka Perkovića - Thompsona, HOS-a i ZDS (uspoređujući „Za dom spremni" sa njemačkim „Sieg Heil"), no zaključak na kraju petogodišnjeg putovanja glasi kako je uvidio kako je poprilično teško i fundamentalno pogrešno donositi odluke i zaključke, ukoliko nisi boravio, proživio i diskutirao sa živućim svjedocima - što je on, u konačnici, i napravio te shvatio kako rijetko tko, tko u Hrvatskoj viče ZDS, zapravo misli sve sto je ZDS predstavljao tijekom Drugog svjetskog rata, već da je to vise znak otpora u kontekstu Domovinskog rata, koji apsolutno nema nikakve veze sa ustaštvom i svemu negativnom što se veze za isto.
Inače, njegova doktorska disertacija polazi od teze da su veterani suvremenih ratova u antropološkim istraživanjima uglavnom zanemareni, unatoč njihovoj važnoj ulozi u oblikovanju poslijeratnih društava. Charlie smatra da su dosadašnja istraživanja fokus preusmjerila na teme poput izbjeglica, migracija, identitetskih politika i izgradnje mira, dok su veterani često prikazivani kroz stereotipe ili potpuno izostavljeni iz znanstvenih analiza. Zbog toga nastaju značajne analitičke praznine u razumijevanju društava koja izlaze iz sukoba. Disertacija zagovara antropološki pristup koji veterane promatra kroz dugotrajno etnografsko terensko istraživanje, a ne isključivo kroz povijesnu, psihološku ili kliničku perspektivu. Takav pristup omogućuje povezivanje antropologije s političkim znanostima i mirovnim studijima te pruža dublji uvid u procese izgradnje mira. Charlie se pritom oslanja na višegodišnje istraživanje provedeno među hrvatskim, srpskim, albanskim i bošnjačkim veteranima na prostoru bivše Jugoslavije. Njihova iskustva analizira kroz teorijske koncepte poput društvenih imaginarija, društvenog kapitala, „sklopova” i frikcije između različitih društvenih aktera. Posebnu pozornost posvećuje svakodnevnom životu veterana, njihovim međusobnim odnosima i načinima na koje oblikuju vlastiti identitet nakon rata. Disertacija također propituje postojeće predodžbe o veteranskim identitetima i nastoji razviti novi konceptualni okvir za proučavanje veterana u društvenim znanostima. Konačno, rad zagovara veću uključenost veterana u procese izgradnje mira i rješavanja sukoba te doprinosi razvoju novog interdisciplinarnog područja veteranskih studija.
